Kada se prvi put uključila u volontiranje, Zlatana Bošković priznaje da joj nije bilo lako: „Prije, bilo mi je čudno prići nekome tko je puno mlađi od mene. Nisam znala o čemu razgovarati, kako započeti razgovor, a još manje kako izgraditi povjerenje.“ No, s vremenom i iskustvom, sve je postalo prirodnije – danas joj je, kaže, puno lakše i u komunikaciji s djecom, odraslima i zaposlenicima.

Posebno joj je ostalo u sjećanju mentorsko iskustvo iz projekta „The Best Me“. Tamo je bila mentorica jedanaestogodišnjoj djevojčici iz dječjeg doma Klasje, koja je imala problema s prihvaćanjem u razredu i često se osjećala izolirano. „Bila je dijete iz Klasja, nije bila baš prihvaćena, i mislim da joj je taj program, gdje sam joj bila mentorica, puno značio. Mogla je korisno provoditi svoje slobodno vrijeme, družiti se i mislim da joj je to jako pomoglo“, prepričava Zlatana.

Tijekom volontiranja, kaže, shvatila je koliko je važno dobiti povratnu informaciju i osjećaj da je trud prepoznat: „Shvatila sam koliko su ove stvari dobre – kad ti netko kaže što si dobro napravio, da ti da savjet, taj osjećaj zadovoljstva i korisnosti. Više nisam kod kuće, nisam na mobitelu, nego dođem ovdje, radim nešto konkretno, pomažem grupi, a istovremeno to pomaže i meni.“

Danas Zlatana volontiranje vidi kao jedan od najučinkovitijih načina borbe protiv usamljenosti i izolacije mladih – i kod korisnika, i kod samih volontera. „Volontiranje nije samo davanje – to je prilika da naučimo, rastemo i budemo podrška jedni drugima. Osjećaj pripadnosti i korisnosti je neprocjenjiv, a svaka mala promjena koju napravimo u životu nekog drugog vraća nam se višestruko“, zaključuje.

Zlatanina priča nalazi se u video svjedočanstvu u okviru Erasmus+ projekta „STOP LONELINESS, START VOLUNTEERING“ koji je okupio mlade i organizacije diljem Europe s ciljem smanjenja usamljenosti kroz volontiranje i međusobnu podršku te pokazuje kako male promjene mogu donijeti veliko olakšanje onima kojima je najpotrebnije.