Znanost i visoko obrazovanje pokretači su razvoja u društvu i gospodarstvu što mogu ostvariti isključivo u okruženju prikladnom za provođenje istraživanja, poticanje inovacija i modernog obrazovanja. Promjene u društvu, napredak znanja i tehnologije u sustavu visokog obrazovanja dovele su do toga da institucije visokog obrazovanja više pozornosti trebaju posvetiti svojim studentima i na taj način budu u skladu s trendovima i u koraku s vremenom u kojem se nalazimo. Stjecanje međunarodnog iskustva putem Erasmus+ programa koji ove godine slavi svoj 35. rođendan, neprocjenjiva je prilika za svakog pojedinca, a koja sa sobom nosi profesionalni napredak i osobni razvoj.

Mislav Balković, dekan Visokog učilišta Algebra, u intervjuu za Agenciju govorio je upravo o prilici koju sa sobom nosi program Erasmus+, važnosti suradnje visokoškolskih ustanova i poslodavaca, uvođenju engleskog jezika u diplomske studije i drugim važnim temama.

Visoko učilište Algebra prebacilo je sve svoje diplomske studije na engleski jezik. Je li taj potez privukao veći broj stranih studenata u Hrvatsku te koliko je općenito utjecao na viziju i poslovanje samog učilišta?

Uvođenje engleskog jezika u naše diplomske studije imalo je više poticaja i motiva. S jedne strane bila je to činjenica kako kao mala zemlja imamo šanse jedino ukoliko budemo ozbiljno participirali na velikom EU i svjetskom tržištu. Za to je nužno dobro poznavanje upravo engleskog jezika. Nadalje, u području digitalnih tehnologija, gdje danas provodimo veliki dio svojih studija, engleski je zapravo jezik struke. Isto tako željeli smo na taj način postati atraktivniji stranim studentima kako bismo u svoje učionice i laboratorije doveli studente drugačijeg načina razmišljanja i iz drugih kultura, sve kako bismo time oplemenili nastavu i za domaće studente. Nadali smo se da kroz 5-10 godina možemo doći do upisanih prosječnih 40% stranih studenata na našim studijima koji se provode na engleskom jeziku (ne računajući tu studente na razmjeni), a taj postotak je trenutno niži i kreće se od 10% do 25%, ovisno o studiju. To u učionici izgleda još bolje jer se stranim studentima koji se upisuju sa ciljem stjecanja diplome pridružuju i oni koji su na razmjeni, pa je dojam internacionalnog studiranja u dobroj mjeri ostvaren.

Ako me pitate koliko je ta naša aktivnost pomogla Hrvatskoj, usuđujem se reći da je imala određeni pozitivni doprinos. Naime, uspoređujući brojeve stranih studenata koji se upisuju na hrvatske visokoškolske ustanove radi stjecanja diplome (ne radi semestralne razmjene), s brojevima takvih studenata u drugim EU državama, teško je ne konstatirati kako kao nacija značajno zaostajemo. Sa samo oko 1000 takvih studenata u cjelokupnoj visokoškolskoj populaciji u 2020./2021. danas je naše čitavo visoko obrazovanje slabije od manjeg sveučilišta u primjerice Češkoj. Ako želimo u Hrvatsku privući talente koji će omogućiti da se naše gospodarstvo i dalje razvija, morat ćemo se svi zajedno značajno više potruditi. Nedavno pozitivno vrednovanje svih naših studija od strane Goldsmiths, sastavnice Sveučilišta u Londonu i mogućnost da studenti pohađajući čitavu nastavu u našem kampusu u Zagrebu dobiju našu i britansku diplomu za nas je bila velika potvrda kako smo izabrali pravi put. Ništa od toga ne bi se dogodilo da nismo pred pet godina napravili ovaj značajan zaokret.

Možete li nam ukratko opisati sadašnje stanje suradnje hrvatskih obrazovnih institucija s gospodarskim subjektima? U kojoj mjeri će ista odrediti studenta, odnosno budućeg stručnjaka? Na čemu bi trebalo dodatno poraditi?

Rekao bih da suradnja nikada nije bila bolja i za to vidim dva temeljna razloga. S jedne strane to je sve izraženija svijest svih ustanova kako suradnjom sa gospodarstvom oplemenjuju svoj nastavni proces i time doprinose znanju, stavovima i samim time zapošljivosti studenata. S druge strane to je nikad veća nestašica radne snage u Hrvatskoj i time značajna proaktivnost poslovnih subjekata koji danas na sve moguće načine žele doći do kvalitetnih kadrova. U tim nastojanjima tvrtke i organizacije aktivno predlažu razne oblike suradnje visokim učilištima, od praksi do projekata, stipendija i izvođenja dijela nastave angažmanom vlastitih stručnjaka sa iskustvom iz gospodarstva. Za većinu studenata krajnji cilj obrazovanja je stjecanje znanja koja su primjenjiva na nekom radnom mjestu. U tom smislu suradnja visokoškolskih ustanova i poslodavaca povećava relevantnost obrazovanja i daje značajnu dodatnu vrijednost studentu.

Kad se javite na svoj prvi posao bitno je imate li u životopisu samo navod kako ste završili neki studij ili, za razliku od mnogih svojih kolega, imate i nekoliko referenci rada na projektima kod poslodavaca. Također, mnogi su studijski programi u Hrvatskoj stvarani s idejom da je bolje ne raditi avangardne iskorake koje recenzenti tih programa možda neće simpatizirati ili sa strahom kako će neki dio nastave biti teško provoditi. Mislim da je veliki gubitnik takvih pristupa studentska praksa koje u mnogim programima uopće nema, a negdje ona postoji, ali je slabo zastupljena u smislu obujma i očekivanih ishoda. Na ovom području moguće je napraviti velike iskorake.

Erasmus+ u 2022. godini slavi svoj 35. rođendan. Što biste istaknuli kao najveći benefit Erasmusa i što bi po Vama trebalo dodatno unaprijediti u kontekstu stjecanja međunarodnog iskustva – upoznavanja s profesorima, tehnologijom i znanjem koje postoji i odvija se ovdje kod nas?

U vrijeme kada je tek bio započeo napad na Ukrajinu bio sam u Parizu gdje sam s partnerima iz deset drugih europskih sveučilišta radio na prijavi za Europsko sveučilište. Nikada u životu nisam se osjećao građaninom EU-a u tolikoj mjeri kao tada, a suočen s prijetnjom ratnog razaranja bio sam iznimno sretan što je mala Hrvatska dio velike i solidarne europske obitelji. Taj osjećaj pripadnost i povjerenja dobrim je dijelom stvorio upravo Erasmus program koji već 35 godina povezuje, gradi povjerenje i djeluje kao katalizator partnerstva. Taj isti Erasmus koji omogućuje stjecanje međunarodnog iskustva za milijune studenata i nas je tada okupio u Parizu kako bismo probali stvoriti neraskidivo i trajno partnerstvo između 11 visokih učilišta koja se vjerojatno bez toga nikada ne bi srela za istim stolom stvarajući zajedničku viziju suradnje. Mislim da je Erasmus jedna od najboljih prilika koju studenti danas imaju na raspolaganju i zapravo žalim što u vrijeme mog studiranja takvih mogućnosti u Hrvatskoj nije bilo.

Digitalna transformacija jedan je od glavnih prioriteta EU-a, a Erasmus+ mehanizmi potiču i pridonose stvaranju infrastrukture s ciljem jednostavnije i učinkovitije digitalne suradnje. Prilagođavaju li se naše institucije dovoljno brzo i odgovorno novim očekivanjima studenata i društva te u konačnici brzini digitalnih tehnologija i inovacija?

COVID kriza pokazala je koliko brzo digitalizaciju mogu prihvatiti i one organizacije koje možda tradicionalno ne smatramo pretjerano brzim i agilnima. Pravo je pitanje u kojoj će mjeri ti digitalni pristupi zaista zaživjeti na onim mjestima i u onim organizacijama koje su ih uvele samo kao refleks na eksterni pritisak poput onog koji je donijela pandemija. Rad se značajno promijenio kao posljedica pandemije i neki njegovi elementi neće se vjerojatno više nikada vratiti na „staro“. Isto tako, očekivanja studenata će u velikoj mjeri i dalje forsirati digitalno iskustvo. U takvim okolnostima vjerujem kako će neke ustanove nastaviti put transformacije koji možda nisu bile inicijalno planirale, dok je moguće kako će neke na njemu i posustati jer on i tako nije bio dio njihove strategije razvoja nego samo odgovor na pandemiju. Bojim se da će takve ustanove jako izgubiti na relevantnosti i da će potencijalno taj svoj gubitak osjetiti i kod upisa. Ako ne već danas, sutra vrlo vjerojatno da. S druge strane mislim da je Erasmus napravio zaista mnogo kako bi i u pandemiji kroz digitalno iskustvo, kolaboraciju na daljinu i druge elemente podrške novom načinu rada i razmišljanja svima dao uzor kako se provodi digitalna transformacija.

Mislim da je Erasmus jedna od najboljih prilika koju studenti danas imaju na raspolaganju i zapravo žalim što u vrijeme mog studiranja takvih mogućnosti u Hrvatskoj nije bilo.

doc. dr. sc. Mislav Balković dekan Visokog učilišta Algebra

Naposljetku, možete li nam reći što očekuje budućnost visokog obrazovanja?

Visoko obrazovanje i znanost kao stvaratelji znanja najviše razine temelj su modernog društva i gospodarskog modela koji se sve više bazira na znanju odnosno na proizvodima i uslugama visoke dodane vrijednosti. Prema tome, možemo biti sigurni kako će potražnja za znanjem u budućnosti sve više rasti. Isto tako treba osvijestiti kako se konkurencija u području visokog obrazovanja pojačava i to će se dodatno intenzivirati. S jedne strane zato što zemlje s kvalitetnim obrazovnim sustavima zbog demografije i gospodarskog rasta traže nove talentirane studente na raznim mjestima u svijetu pa time njihove visoko razvijene obrazovne ustanove konkuriraju obrazovnim ustanovama koje su inicijalno pretendirale na upis tih studenata. S druge strane dostupnost znanja na digitalnim platformama te mogućnost građenja kvalifikacija od niza manjih dijelova koji su stečeni na razne načine, od neformalnih programa na Internetu preko znanja stečenih kroz radno iskustvo, sve više će konkurirati tradicionalnim visokoškolskim ustanovama i privlačiti njihove potencijalne studente. Čeka nas zanimljivo i izazovno vrijeme za ustanove visokog obrazovanja. Vjerujem da će u tom vremenu oni istinski izvrsni preživjeti i rasti. Za ostale nisam baš siguran.